Radnici Željezare tada poznate kao Industrija željeza i čelika — Zenica, dva mjeseca prije radnika Chicaga štrajkali su i tražili povećanje satnica, skraćenje radnog vremena, jedan dan odmora u sedmici i radnu odjeću. Štrajk je prekinut u cjelosti, čak i na plinskim generatorima koji su proizvodili plin za metalurške peći. Nakon višednevnih pregovora, radnicima su povećane satnice za 10%, skraćeno je radno vrijeme za 2—3 sata dnevno, i utvrđeno je da svi imaju pravo na jedan dan odmora u sedmici. Nije udovoljeno traženju radne odjeće.

Dvije godine kasnije su štrajkom su protestovali rudari zeničkog rudnika. Njima je udovoljeno u svim zahtjevima, osim iznosa povećanja satnica.

U BiH su satnice bile najniže od svih zemalja Austrougarske.

Godina 1906. je bila u BiH vrlo burna. Proglašen je generalni štrajk. Na Prvi maj je radništvo Zenice zaustavilo rad i izašlo na ulice. Zahtjeva je bilo puno. Na radnike, kojih je bilo zaista mnogo, osim žandarma upućena je i vojska, koja je bila stacionirana u Zenici. U utorak prvog maja 1906. godine, ubijen je prvi štrajkač u Zenici. Imao je ime Pero Butina i bio porijeklom iz Livna, a radio u valjaonici Željezare.

Tokom sljedećih dana, ubijena su još tri radnika. Štrajk je ugušen oružanom silom. Željezara i rudnik su tada iz svojih stanova istjerali radnike — učesnike štrajka.

Ovo su isječci iz knjige „Zenica i njena okolina”. U isječku, koji se odnosi na prvomajski štrajk 1906, autor knjige Kemal Hrelja govori o 12. maju. Taj datum se odnosi na izvještaj Zemaljske vlade, koji je poslan u Beč, sa opisom događanja, kako ih je vlast vidjela.

Data je i preslika iz knjige umrlih Pravoslavne crkve RPsB u Zenici, gdje se u zaglavlju vidi da je smrt nastupila 1. maja, da je ubijen i da je u knjigu mrtvih upisan 2. maja 1906. godine.